Šljiva & aronija

PONOS KRASI KRAJ

Ima tako nekih stvari koje stvarno ne volim raditi u životu, da ne upotrijebim riječ na „m“ jer mrziti nije lijepo. Primjerice, knjigovodstvo. Ne, nisam u tajnosti knjigovođa no kada ste privatni poduzetnik, morate dio knjigovodstva odraditi sami i pripremiti papire za pravo, veliko, ozbiljno knjigovodstvo.

Tako ja svaka 3 mjeseca krenem najprije u pripreme koje se sastoje od određivanja rokova, prekoračenja istih, negodovanja i žaljenja, psihičkog samobodrenja (ja to mogu iako ne želim), traženja savršenog vremenskog trenutka, još savršenijih prostornih uvjeta, odgovarajuće glazbe u slušalicama i prikladnog napitka. U konačnici, nemam izbora, sjednem i odradim što trebam.

Moje prekrasne tete u knjigovodstvu preko 20 godina podnose moj slavodobitni ulazak u njihove urede u stilu narodnog heroja nakon krvave bitke uz poklič: evo me, uspjela sam! Objašnjavam im već dugo kako je moj osjećaj dostignuća dok ponosno grlim vrećicu punu sortiranih računa ekvivalentan onome pri dovršetku fakulteta. Naravno, dramatično pretjerujem. Nit je trud niti vrijeme usporedivo sa stjecanjem diplome ali stvarno sam u tom trenutku jako ponosna na sebe. I tako 4 puta godišnje.

Iako, od kad pamtim, radim barem 5 stvari istodobno i nemam baš nikakvog problema sa započinjanjem stvari, čini se da me ipak više od početaka „pale“ dovršetci. Jednostavno volim dovršavati stvari. Naravno da povremeno imam nešto što nisam dovršila a trebala sam ili sam mogla, ali dok ne stavim točku na kraj, do tada me to žulja i smeta i uznemiruje. Čak i ako toga niste svjesni, nedovršene stvari, breme su koje vučete nesvjesno okolo i smeta da potrčite dalje.

Slično je i sa nedovršenim odnosima. Znam gomilu ljudi koji nisu zaključili neke ljubavne, prijateljske ili poslovne odnose a nisu ni svjesni koliko ih to sputava da krenu dalje. Nedovršene stvari nas zarobljavaju suludo jakim stiskom. Sve dok ih ne spremimo u kutiju i odložimo na vrh police, motat će nam se pod nogama i popikavat ćemo se o njih. Čak i kada druga strana nestane, ne želi više s nama razgovarati, ne želi sudjelovati u inventuri, moramo to napraviti sami. Njima njihove kutijice, nama naše.

Obožavam raditi sirove slastice, to ste sigurno do sada shvatili. Iako me u obitelji zovu higijeničarka, nered koji napravim dok ih izrađujem nije nešto čime bi se pohvalila ili, ne daj bože, dokumentirala fotkom. Tako da se ne nadajte da ćete to vidjeti. Dovršavanje slastice koju sam osmislila me veseli, pospremanje kuhinje nakon toga budi osjećaj dostignuća. Možda je do mene ali možda je poanta da dovršimo upravo ono što nam nije drago. Lako je raditi i dovršiti ono što te veseli, ali budi faca i dovrši mrski zadatak. Tad si narodni heroj.