Prekmurska gibanica

ZABAVA ZVANA ZABLUDA

– Čekaj, kakvi su to kolači ako se ne peku i u njima nema brašna, jaja, šećera, maslaca? To onda nisu kolači!
– A zašto ne bi bili?
– Pa zna se što su kolači.
– Što su kolači?
– Pa, ovaj…
– Ajmo ispočetka – što su za TEBE kolači?

Okruženi smo definicijama. Tako funkcionira ovaj svijet u kojem živimo. Definicije su putokazi koji postoje da se lakše snađemo, da se ne izgubimo. Ali ta ista definicija mora biti kratka, jasna, ogoljena, osiromašena… kako bi nam bila putokaz a ne nešto što će nam dodatno zakomplicirati stvari. I njome nikad ne možemo do kraja obuhvatiti ono što predstavlja.

Sjedim ja tako nedavno u društvu nekolicine ljudi s kojima pohađam jednu edukaciju koja se bavi sistemima. Zvuči tehnički ali u stvari je vrlo duboko i duhovno, pomalo alternativno i magično. Pričamo o mom budućem blogu koji upravo čitate. Društvo je zbunjeno a M. kaže: Ali ti kolači, to je nešto posve suprotno od onoga kako nam se ti predstavljaš! Nasmijem se i razgovor ode dalje….

Vozim se prema doma i razmišljam kako je to tema koja me prati cijeli život. I sigurna sam, ne samo mene. Osim ako niste javne osobe koje žive od onoga što predstavljaju, slutim da, baš kao i ja, ne razmišljate o tome da se prema okolini trebate definirati. Ipak, svi nas definiraju. I mi definiramo druge. To nam treba da nered i kaos oko sebe pospremimo u ladice. Bili uredni ili ne. Svodimo druge i sebe na etikete zanimanja, bračne statuse, godine starosti, bolesti, broj djece, hobije … bez obzira što je svatko od nas toliko više od toga.

Koliko ste se puta našli u situaciji da slušate o sebi a čini vam se kao da je riječ o nekome drugom? Možda čak i od ljudi koji bi vas trebali dobro poznavati, oni sa kojima ste bili ono, baš svoji?… Možda čak i kad vas hvale, to nekako zvuči drugačije kad slušate vanjskim uhom nego što to zvuči iznutra.

A ponekad kada osvijestimo slike koje o sebi nesvjesno odašaljemo svijetu one se učine baš zgodnim štitom. Ma neka vide ono što misle da vide, neka nas svedu na jednu boju jer je njima tako lakše. Neka nas njihove zablude zabave a iznenađenja još i više.

Osoba sa nekoliko vlastitih poslova ne pravi kolače, ne izmišlja recepte, ne igra se sa sastojcima… Ne možemo te vidjeti kao poslovnu ženu a onda pričati o tako trivijalnim stvarima kao što su kolači! I još k tome kolači koji zapravo nisu kolači jer izlaze iz standardne definicije kolača.

Za mene su kolači iskaz ljubavi, sreća, trenutak veselja … poklon koji volim darivati, priča koju volim njima pričati, moja terapija kada ništa drugo ne mogu raditi, trenutak inspiracije, moja kreacija usred smiješnog nereda koji stvorim dok ih u žaru radim, komadići sjećanja koje vežem uz trenutke pa ih ponovno dozovem kad god poželim, slatki okus u ustima koji uljepša dan…. A zašto baš sirove slastice, pročitajte u jednom od idućih blogova, uz neki od slijedećih komadića sjećanja.

Moj najdraži kolač je prekmurska gibanica. Ovo je moja verzija njegove sirove, raw varijante.