BRUCE(nica) LEE(mun)

U STRAHU SU VELIKE OČI

Zapela sam neki dan u prometnoj gužvi. Ta svakodnevna pojava na ulicama velegrada prijetnja je svakom vozaču koji poželi od točke A do točke B stići u razumnom roku koji si je zadao na osnovu više ili manje predvidljivih parametara. Osim udaljenosti svakako morate voditi računa o broju semafora, o mogućim zastojima te o raspoloživim parkirnim mjestima. Kada god imate mogućnost izbora, mjesto i vrijeme privatnih ili službenih sastanaka uvjetovani su tim, složit ćete se, apsurdnim detaljima.

„Joj, nemoj u pet, upast ću u najveću gužvu!“ „Ne, nemoj tamo, tamo se nemam gdje parkirati.“ Takve i slične rečenice često izgovaram a ukazuju na moj strah od prometnih problema koji je pak uvjetovan mojom potrebom za točnošću.

No, taj neki dan, nigdje nisam kasnila. Imala sam napokon slobodno poslijepodne samo za sebe pa je tako razina nervoze zbog stajanja u koloni bila minimalna. Na radiju je svirala neka vesela pjesmica koja slavi sunčan dan a pogled mi je lutao po velikim reklamnim panoima postavljenim uz cestu. Na jednom poskakuje sretan i nasmijan poslovni muškarac, na drugom još sretnija žena prekrasnog tijela zagovara zdravi život a na trećem grupa mladih koja se, pogađate, sretno i zadovoljno smije. I kuda god sam se okrenula samo lijepi, sretni, zadovoljni i uspješni ljudi. Na fotografijama, naravno. Oni u autima oko mene odavali su upravo suprotan dojam. Par do mene se svađao, s druge strane čovjek u dostavnom vozilu urlao je na svoj mobitel a u autu iza mene namrštena žena odsutno je gledala u daljinu.

Živimo u doba koje slavi ugodu, ljepotu, uspjeh i materijalizam a nikada nismo bili nesretniji i tužniji. U čemu je kvaka?

Jedan od mojih mentora je rekao: što imamo više mogućnosti, odluka koje trebamo donijeti, puteva kojima možemo ići, to imamo više strahova a strahovi su naše gorivo na putu do slobode. Čovjek nikada nije bio slobodniji, ili svjesniji svoje slobode, i nikada nije imao više mogućnosti ali se nikada nije više bojao. Zato je anksioznost danas najčešći emocionalni poremećaj koji ne pita za godine, proteže se sve  do napada panike, fobija i sličnih čudovišta koja se hrane stresom. Zvuči poznato?

Pa dobro onda, je li strah dobar ili zločesti dečko? Blokira li nas on ili nas tjera naprijed? Naravno, sve ovisi o količini. U maloj dozi je poticajan a u velikoj razoran.

No, čega se to mi doista bojimo? Koje su to stvarne ili zamišljene opasnosti zbog kojih ne spavamo? Što nam to prijeti iz mračnog kuta naše sobe? Samo imenovanje neprijatelja može nam pomoći jer postaje jasno protiv koga i kako se boriti da bi spasili sebe. Ponekad to možemo sami, nekad uz pomoć bliske osobe a ne treba bježati ni od stručnjaka koji s dotičnim čudovištima imaju iskustva i govore njihov jezik.

…Razmišljam ja tako o svemu tome u svom autu. I odlučim da se neću više bojati semafora i gužvi. Promijenim radio stanicu na kojoj je u međuvremenu počela svirati neka tugaljiva glazba i potražim opet neku veselu. I taman kad sam se opustila, auto ispred mene naglo zakoči, stisnem i ja svoju kočnicu, gume zaškripe a prije nego sam postala svjesna ubrzanog lupanja pulsa i vrućine koja mi je preplavila tijelo, uspjela sam pogledati u retrovizor provjeravajući je li se zamišljena žena na vrijeme trgnula i zaustavila svoj auto. Tada sam shvatila. Mogu ja odlučiti otjerati strah iz svog života no okolina u kombinaciji s mojoj biologijom uvijek će me na njega vraćati. Ostaje mi samo truditi se da ostane mali. S velikim očima.