Ledeni vjetar

ZAŠTO PLAČEMO KADA PADA KIŠA?

Sigurna sam da poznajete barem jednu osobu koja se istinski uznemirava zbog vremenskih (ne)prilika. Osobno ih znam nekoliko. Naravno, ne radi se o očajavanju zbog razornog tsunamija ili egzistencijalnoj zabrinutosti poljoprivrednika sušnom godinom već o dubokoj uznemirenosti pojedinaca zbog redovitih i godišnjem dobu primjerenih vremenskih pojava. Nešto poput trideset i pet stupnjeva u hladu na ljetnom gradskom asfaltu ili kakvog iznenadnog proljetnog pljuska. Nervirati se zbog prvih pahulja snijega otprilike je isto kao da se ljutimo zbog toga što se zemlja okreće oko sunca. No, začahureni u svoje male živote i priučeni svojim demokratskim pravima, smatramo da imamo pravo iskazati svoje nezadovoljstvo jutarnjim mrazom. Pa to i činimo.

Prije nekoliko dana B. mi je istinski uzrujana rekla: „Koji užasan dan! A onda je još i pala kiša točno u trenutku kad sam se htjela prošetati. Stvarno me tamo gore netko mrzi.“ Da, Onaj ili Ono gore neprekidno razmišlja samo o tome i djeluje isključivo u pravcu kako tebi zagorčati život – kišom. To sam pomislila, nisam rekla jer pomoglo ne bi.

Zašto nam je toliko teško prihvatiti stvari takvima kakve jesu? Počevši od banalnih vremenskih uvjeta na koje baš nitko ne može utjecati, preko ljudi koji nas okružuju pa sve do raznobojne palete iskustava kojima nas život svakodnevno časti. Mi bi stalno nešto mijenjali, prilagođavali sebi. Od drugih očekujemo da nas prihvate takvima kakvi jesmo ali nismo baš često spremni za uzvrat ponuditi isto. Prihvatiti drugog točno onakvim kakav jest, najveći je izazov ali i preduvjet skladnog suživota u partnerskom, obiteljskom pa i u šire društvenom smislu. Ali kako prihvatiti nekoga tko je zao, tko nam čini loše, tko nas vrijeđa ili potkrada? Kako u sebi razviti tu smirenu rezignaciju? Je li nam ona doista potrebna? Da li stvarno odbacivanjem i neprihvaćanjem nečega što nam ne odgovara, to samo pojačavamo?

OK, pada kiša. Mogu plakati i očajavati jer mrzim mokre noge, gužvu u prometu koja se pojavi s prvim padalinama i potencijalnu opasnost da mi netko kišobranom iskopa oko. Mogu uživati preskakujući lokve, osluškujući simfoniju kapljica koje udaraju o oluk i gledajući njihov nepredvidljivi ples na vjetrobranskom staklu dok čekam u gužvi na semaforu. Ili jednostavno mogu prihvatiti da živim na planetu koji se zove zemlja i na kojem pada kiša, češće u trenucima kada mi to ne paše nego li obratno.