Renatin kolačić

MREŽA SLUČAJNOSTI

Nedavno sam imala priliku razgovarati s djevojkom koja je prije nekoliko mjeseci, ni kriva ni dužna, doživjela vrlo tešku prometnu nesreću sa trajnim posljedicama. Potaknuta različitim tekstovima koje posljednje vrijeme čitam ali i nekim vlastitim iskustvima, upitala sam ju je li već otkrila dublji smisao ili neki razlog zašto joj se to dogodilo. Iako je moje pitanje nije začudilo (i sama si ga je bezbroj puta postavila) a njezin odgovor bio negativan, rečenice koje su uslijedile potakle su me na razmišljanje. Količina slučajnih čimbenika s obje strane, a koje su dovele do tog razornog frontalnog sudara, bila je nevjerojatna. Ta sudbonosna mreža slučajnosti s predznakom „prvi puta“ i „nikad do sada“ samo je u slučaju filigranske preciznosti dovela do rezultata u kojem su se ugasila dva ljudska života. A izostanak samo jednog malenog detalja potpuno bi promijenio ishod. U skladu s tim spoznajama nameće se potpuno predvidljivo pitanje – je li moguće da je sve to bilo slučajno?

Prema zakonu sinhroniciteta, istih sam se dana zaplela u raspravu slične tematike s jednim svojim prijateljem. Netom zaljubljen, gorljivo mi je prepričavao fascinantne okolnosti prvih nekoliko susreta sa svojom simpatijom. I iako je sve obilovalo popriličnom količinom prepreka za ostvarenje te veze, prijateljeva opijenost „sudbonosnim susretom“ nije jenjavala. Shvatio je sve kao jasan znak da se to događa zbog nekog točno određenog razloga. S obzirom na njegovu želju i spremnost da se zaljubi, postavila sam sebi a i njemu pitanje nije li on sve te slučajnosti sam proizveo.

Postoje li slučajnosti ili doista ništa nije slučajno? Dajemo li im mi sami značenje povezujući ih u smislenu cjelinu u skladu sa svojim očekivanjima? Što je s gomilom ostalih slučajnosti i znakova koji prolaze pored nas a mi ih ne prepoznajemo?

Odavno smo zaključili da svatko oblikuje svoju stvarnost ako ničim drugim, onda barem njezinom interpretacijom. No, je li moguće da postoje tolike slučajnosti a da one nemaju unutarnji smisao? Ili je sama slučajnost sama sebi smisao tj. nema sekundarno značenje iako ga mi uporno tražimo i vidimo jer nam to u određenom trenutku treba?

Prema „efektu leptira“, o kojem već i mala djeca ponešto znaju, i najmanja razlika u početnim uvjetima dovodi do različitih konačnih rezultata. Ipak, kada bi i uspjeli uvrstiti sve moguće utjecaje na početne uvjete bilo kojeg događaja, pokazalo bi se da i dalje ne bi mogli u potpunosti predvidjeti buduća zbivanja. Jednostavnije rečeno, zamah leptirovih krila na jednom kraju svijeta može izazvati uragan na drugom kraju ali isto tako može ga i spriječiti. Dakle, kako god okrenemo, slučajnosti ne postoje ali uzročno-posljedična povezanost toliko je kompleksna da je u konačnici nepredvidljiva.

Možda nam nekada na našem putu trebaju mali znakovi jer se ne usuđujemo. Kada mali znakovi ne upale, dobijemo one malo veće. A ako i njih uspijemo ignorirati, onda nam život uz put postavlja one velike, jako osvijetljene. Preuzimanjem odgovornosti prateći i najmanje znakove, izbjeći ćemo one velike na kojima ponekad i nije tako lijepo upozorenje poput onoga na početku ove priče. U jedno sam sigurna, za volanom života ne smijemo spavati!