Tomova torta

PRIVUCI ME, OD SUDBINE ODVUCI ME

Svojoj okolini često idem na živce raznim citatima koje čitajući popamtim a onda ih u prigodnom trenutku razgovora izbacim kao jedan od neoborivih argumenata. Ne sjećam se kada je posljednji put jedan od njih izazvao toliko kontroverzi poput ovoga: „Ne privlačimo ono što želimo, već ono što jesmo.“ Osmislio ga je američki pisac James Lane Allen koji je živio na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Dakle, puuuuuuno prije nego su se police knjižara počele savijati preopterećene naslovima o „tajnama“, zakonima privlačnosti, kreativnim vizualizacijama i sličnim temama a internet gorjeti od dijeljenja ovakvih ideja i s njima povezanih kontroverzi.

Čvrsto vjerujem, a i posjedujem svoje male dokaze (koje namjeravam sakupljati i dalje) o tome kako doista imamo moć oblikovati svoju stvarnost, ako ne u cijelosti a onda u tolikoj mjeri da većinu ljudi ta pomisao naprosto užasava. Jer, velika je to moć a s velikom moći ruku pod ruku šeće i velika odgovornost. No, usprkos  pojednostavljenim američkim receptima, pri čitanju kojih se od nas ne zahtijeva koncentracija duža od nekoliko redaka, stvari ni izdaleka nisu tako jednostavne. Nije dovoljno željeti, a pogrešno je jako žudjeti (stvara višak potencijala koji željeno udaljava) već je najprije potrebno „to“ biti iznutra kako bi nam se ista iskustva događala izvana. Huh!

L. ima 45 godina i brak iza sebe. Čvrsto je uvjerena da: a/ više nema normalnih muškaraca, b/ ono malo normalnih, za vezu isključivo traži mlađe dvadesetogodišnjakinje, c/ za nju više nema nikakve šanse da ostvari sreću u ljubavi. Dok je na suncem obasjanoj terasi kafića preko moga ramena uporno očijukala s mlađim gospodinom za susjednim stolom, ja sam je pokušavala uvjeriti u to kako privlačimo ono što jesmo a ne ono što (mislimo da) želimo. Licem joj je preletjela sjena (vrijeđam li ja to nju?) a preko usana pitanje: „Ako privlačim kretene znači li to da sam i ja kreten?“ Dok sam se ja koprcala s pronalaženjem odgovora i izgovora, u gospodinovo društvo pristigla je prelijepa i nasmijana jedva dvadesetogodišnjakinja.

K. je uvijek spreman na šale i pošalice. Od njega možete očekivati najoriginalniju sms čestitku za blagdan ili rođendan ali i komentare koji su toliko neprimjereni situaciji na koju se odnose da sve poprima apsurdnu igru smisla. Neki dan me nazvao s pitanjem: „Tko sam to ja?“ Misleći da se radi o još jednoj njegovom vicu koji započinje ozbiljnim tonom a završava urnebesnim smijehom od kojeg boli trbuh, nisam se dala uvući u razgovor s opravdanjem da imam posla i nemam vremena za gluposti. „Ali ja te najozbiljnije pitam da mi kažeš tko sam.“ Još nešto?

Ken Wilber, suvremeni filozof i autor knjige „Bez granice“ napisao je da se u pozadini potrage za svojim identitetom u stvari krije povlačenje granice između onoga što ja jesam i svega onoga što nisam. Kad odgovaramo na pitanje tko sam, opisujemo što je unutar te granice. Svatko od nas jedini zna tko je i gdje povlači crtu razgraničenja između sebe i drugih, nema objektivnog odgovora. Ne sviđaju vam se vaša životna iskustva? Očito ste granicu iscrtali na krivom mjestu. Vrijeme je da u ruke uzmete crtaći pribor.