Čoko bombice

ZNAŠ LI TI ŠTO SAM JA DANAS RADILA?

Još je Aristotel pametno zaključio da je ultimativna svrha našeg života postizanje osobne sreće. Ali nije on pod tim mislio na komforan stan, dobar auto, finu papicu i pokoje luksuzno putovanje – sve ono što većini prvo padne na pamet kada između crnih vijesti i mračnih ekonomskih predviđanja u pozadini načuju nešto kao „sreća“. Navodno su stari Grci poprilično drugačije promišljali taj pojam koji je, kako kažu stručnjaci-jezikoslovci, još k tome izgubljen negdje u prijevodu. Njihova je sreća značila maksimalno iskorištavanje i ispunjavanje osobnih potencijala; dati najbolje od sebe, biti najbolje od onoga što možemo biti.

Pogledajmo malo vremenske odrednice naše i starogrčke sreće. Danas je brzina ultimativni pristup životu. Sve je sada i odmah. Ali ne u smislu: sad i odmah ću se prihvatiti učenja, rada, truda… već više: neću ni početi ništa raditi ako mi u tri primjerka i potvrđeno kod javnog bilježnika nije zagarantiran momentalni rezultat koji će mi odmah i sad omogućiti sve ono gore navedeno pod „sretne“ asocijacije. U suprotnom ću se jednostavno prepustiti i kao mali praščić valjati u blatu žrtve društva, politike i trenutka u povijesti koji me dopao nekom nebeskom nesrećom.

Ne, ne zagovaram krilatice: „bez muke nema nauke“ i „po muci se poznaju junaci“. Dapače, one u meni izazivaju popriličnu količinu nelagode. I nije da i sama nisam poznata upravo po nestrpljivosti u situacijama kada od drugih očekujem da reagiraju na moje zamisli ali grozim se ideje da moramo dugo patiti ne bismo li (možda) ostvarili sreću u Aristotelovom smislu tj. ne bi li jednog dana možda bili najbolje od onoga što možemo biti. Želim to biti danas. I ne želim pri tom patiti. Kakav su nam to program usadili u glavu?

„Znaš li ti što sam ja danas radila?“, urlala je D. u slušalicu dok sam je ja odmicala od uha za dužinu ruke pri tom bjesomučno stišavajući glasnoću telefona. Očekivala sam da će mi reći da se nije digla od radnog stola i da su je pri tom do iznemoglosti iscrpili poslovni partneri kao što to čine redovito. Ali ne. „Nisam danas baš ništa radila. Bila sam na frizuri i depilaciji. I pila kavu na suncu. Tko normalan to danas radi u doba ovakve krize?! Zato baš i nisam normalna!“

D. je ogledni primjerak izdanka tradicije u kojoj je krivnja duboko ukorijenjena i poželjna navika. Nema veze što je kao privatnica prethodnih pet dana radila po dvanaest sati držeći suho pecivo zubima, prste na tastaturi a ramenom pridržavala mobitel na uhu. Ona jednostavno osjeća krivnju jer je jedan jedini dan (jao, u radnom tjednu!) odmorila, posvetila sebi i svojim nevelikim ženskim potrebama koje, ako ćemo iskreno, ne služe samo privatnoj taštini i higijeni već su bitne stavke poslovnog habitusa. Ne može se danas na sastanak bez besprijekorne frizure i dlakavih nogu. I to je ulaganje u biznis.

I sama imam sličnu privilegiju potpuno slobodnog upravljanja vlastitom dnevnom dozom vremena. Pa ima dana kada radim kao D. ali i onih u kojima sjedim na terasi i samo uživam u zvukovima i bojama prirode. Ali, pst, nemojte nikom reći – i ja se ponekad zbog toga hrvam sa krivnjom iako puno manje nego ranije. Jer shvatila sam na nekoliko velikih projekata u vlastitom životu – jedino su me ograničenja tijela ograničavala da ne radim petnaest sati u komadu. I pri tom sam bila sretna, na Aristotelov način. Jer sam radila ono što volim i pri tom bila najbolje što mogu biti. I, sad kad me netko pita je li potrebno puno muke i truda kako bi se savladalo nešto kažem: Okani se, sinko, svega onoga što ti je muka jer to nije ono što bi trebao raditi.

Vrhunski sportaši, umjetnici, biznismeni i znanstvenici – svi će vam reći isto – da, na putu do uspjeha bilo je odricanja ali smo istinski uživali. I bili sretni. Dakle, ako patite i ako se mučite, naprosto niste otkrili ono što jeste, ili s kim trebate biti, ili što trebate raditi, ili…(dopunite sami). Žrtva i patnja, a osobito one religiozno obojane, samo su opravdanje za inertnost i posustajanje u potrazi za sobom. Sve u prirodi teži ravnoteži a čovjek je uravnotežen kada je sretan i ispunjen a ne kada pati. A kada je sretan i ispunjen, onda je i uspješan. Ili obrnuto. Svejedno.